DRAŽEN PEHAR: Neznanje, nesavjesnost i povodljivost ključni su sastojak međunarodno-protektivne „uprave nad robovima“ u BiH

Nije mi vrag dao mira neki dan pa pogledah emisiju Federalne TV, „Odgovorite ljudima“, od 26. februara 2020.

Gostovala su trojica političara i dužnosnika, udružena u anti-Dodik frontu: Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, i Željko Komšić. Nakon emisije ostao sam zatečen i šokiran, usprkos dobrom poznavanju političkih prilika u tzv. BiH. Pokušaću čitatelju prenijeti glavne dijelove te zatečenosti, odnosno šoka.

Radončića ću ovdje ostaviti po strani, on je djelovao pomalo distancirano. No, Izetbegović i Komšić pokazali su jednu očevidnu činjenicu: ti ljudi ne znaju, ili ne žele znati, eksplicitan, semantički sadržaj Ustava kao ključnog dokumenta koji bi njih, kao javne dužnosnike, trebao obvezivati. U obje perspektive, zaključak je jasan: BiH, kao ustavom vođena zajednica, ustvari ne postoji.

Što je bilo šokantno, posve anti-dejtonsko, u Komšićevim izjavama? Prvo, čovjek, koji trenutno treći put obnaša dužnost bošnjačkog predstavnika, ali ipak Hrvata, u Predsjedništvu BiH, očevidno nije pročitao ključni član o Ustavnome Sudu Dejtonskog Ustava. Znamo da je Komšićev izbor, kao člana Predsjedništva, protuustavan, znamo da je Izborni Zakon trenutno na snazi protuustavan, ali ipak…

Komšić je u emisiji naglasio da su strani sudci prije svega garant u slučaju otcjepljenja Republike Srpske (??!!) Oni će osigurati da se eventualna secesija proglasi protuustavnom, a onda bi oružani napad na Srpsku bio legalan i legitiman jer ga je, prema Komšiću, aminovalo vrhunsko sudsko tijelo. Komšić to kaže sa iskustvom rata 1992-1995, i to je ono što šokira. Ta osoba ne samo da nije naučila ništa o Dejtonskome Ustavu, on nije ništa naučio iz osobnoga iskustva. Naime, vrlo je malo vjerojatno da će se u slučaju velike krize u BiH ustavni sud sastati u sastavu legitimnom i potpunom. Kao i Republika BiH u prošlome ratu, njegova će legitimnost biti fiktivna i privremena, i nikome od stvarne pomoći.

Dejtonski Ustav jasno je naznačio privremenost sjedenja stranih sudija u Ustavnome sudu BIH. Nije normalno da stranci obnašaju dužnost u ustavnome sudu jedne zemlje. Zemlja, koja ne posjeduje kadrove za takve poslove, ne može postojati kao država, jer ne može osigurati primjenu zakona na svojoj teritoriji u skladu sa važećim standardima. I takvo obnašanje, dakle, može se shvatiti uvijek i isključivo samo kao privremena pomoć. Član VI Ustava jasno je naznačio da je pomoć trebala trajati 5 godina, ne više. Komšić misli i tvrdi drugačije. I to je šokantna činjenica.

Šokantna je i činjenica da on tvrdi kako „konsultacije Predsjednika Evropskog Suda za ljudska prava“ sa Predsjedništvom, prije imenovanja stranih sudija, nisu obvezujuće. U Članu VI jasno stoji da jesu. Točno je da spomenuti Predsjednik sam imenuje strane sudije, međutim, Ustav također kaže „nakon konsultacija sa Predsjedništvom“. Dakle, konsultacije sa Predsjedništvom, kao kolektivnim tijelom, jesu nužnost. Ukoliko dotični Predsjednik Evropskog suda ne konsultira Predsjedništvo, on krši Ustav. Sam Komšić, dakle, ne organizirajući konsultacije o dotičnoj temi, imenovanja strane sutkinje u Ustavnom sudu BiH, prekršio je Ustav. Vrlo je moguće da ga je prekršio i Predsjednik Ustavnog suda. Ovo bi trebalo biti očito svakome studentu prve godine pravnog fakulteta. No, Komšiću nije. Još jedna šokantna činjenica.

Bakir Izetbegović pokazao je i sam koliko ne poznaje, ili ne želi poznavati, eksplicitni semantički sadržaj Ustava BiH. Objasnit ću to pomoću četiri primjera iz „Odgovorite ljudima“ od 26. februara. Prvi: opisao je da „ovi iz RS“ (entiteta kojeg je dodatno opisao kao da postoji na drugome planetu, i to samo zbog tlačenja i diskriminacije ne-Srba) ustvari žele postići da „entitet naređuje državi.“ On je dodatno objasnio da „ovi Dodikovi“ žele to preko formuliranja naredbi kroz Narodnu Skupštinu Republike Srpske koja će onda kao „naređivati delegatima Republike Srpske u Parlamentu BiH“. U toj konstelaciji Izetbegović izgleda kao da on „brani državu“. Opet imamo situaciju iz januara 1992., kada je Alija Izetbegović branio „BiH“, ne razumijevajući da BiH ne postoji bez sva tri konstitutivna naroda. Baš kao što danas postoji isključivo kao sastavljena od dva entiteta iz kojih se predstavnici biraju u državna tijela BiH, u idealnome smislu kao predstavnici i entiteta i države (ukoliko ne postoji sukob, a ukoliko postoji onda se taj sukob rješava kroz procedure predviđene ustavom; no ovo Bakir Izetbegović još uvijek nije shvatio. U svakome slučaju, niti je država BiH odjeljena od entiteta, ili pojmovno neovisna o entitetima; niti bi jedna razina trebala, ili smjela, naređivati drugoj; sve vladine, ili državne razine, počev od lokalne vlasti pa preko kantonalne, pa preko entitetske, sve do državne, trebale bi, surađujući gdjegod je moguće, naprosto služiti narodima i građanima, i to ponosno, časno, i dobrovoljno.).

I Izetbegovićeve dodatne, ključne tri teze iznesene za vrijeme emisije govore jasno da njega sam Ustav BiH uopće ne zanima, kao što nije zanimao ni njegova oca, niti u vrijeme pred izbijanje rata 1992-1995, niti nakon Dejonskog sporazuma. Prvo, Izetbegović Jr. traži od međunarodne zajednice da riješi problem, i „zaustavi Dodika“. To je naravno i protivustavno i licemjerno. Država BiH postoji samo ukoliko su njeni konstitutivni narodi sposobni na miran način riješiti i rješavati svoje probleme. Ne postoji način da strani faktor održi jednu zajednicu. Postoji, naravno, mogućnost kakvu imamo sada: disfunkcionalna država, kriza permanentna, apsolutna nezainteresiranost, i čekanje raspada, ili odlazak mladih u druge države. Važan faktor u cijelom tom kompleksu očito je i Izetbegovićevo nezanimanje za riječi kojima je Ustav formuliran.

Drugo, zanimljivo je da, kada u emisiji govori o BiH kao mjestu susreta tri svijeta-civilizacije-religije, Izetbegović opet ponavlja floskule svoga oca. Alija je, protivno empirijskim podacima i realnim historijskim odnosima, o borbi BH-muslimana govorio, uglavnom u propagandne svrhe, kao o „velikom ujedinitelju islamskog svijeta“ (za to je vrijeme njegova supruga sakupljala zlato i poklone po Jordanu i ostalim zemljama, koji su završavali na privatnim računima obitelji Izetbegović).

S druge strane, razdoblje 1992-1995. trebalo bi da je Bakira poučilo da „strani faktor“ može bez problema, uz minimalan napor, održati i kontrolirati oružani sukob u BiH, čak i šire, uključujući Republiku Hrvatsku, bez da sam bude uvučen u, kako je to Bakir Izetbegović slikovito rekao u emisiji 26. februara, „vir“ (tj. vrtlog ili kovitlac) tj. globalni konflikt civilizacija; također, razdoblje od posljednjih dvadesetak godina jasno je pokazalo da jedan „svijet-civilizacija“ aktivno radi na destabilizaciji ravnoteže, pri tome pojačavajući sukob unutra, ali i prema vani, kroz neprincipijelnu i nenormalnu koaliciju „zapadno Kršćanstvo (SAD)-Islam u BiH“, i to čak na štetu zapadno-kršćanskog faktora u samoj BiH (Hrvata). No, opet, Izetbegovića to ne samo da ne zanima; njega ne zanima ni činjenica da, kao kompromis, Dejtonski Ustav ima i pozitivni sadržaj, a ne samo preventivni, kako je on to zamislio.

I kako on misli uskladiti svoje riječi o „globalnim civilizacijama“ sa svojim riječima o Ustavnome sudu? Zašto sudci iz „kršćanskoga svijeta“, uključujući jednu sutkinju iz Makedonije (koja je pretpostavljam dio Pravoslavlja), jesu prihvatljivi islamskome faktoru u BiH, ali ne i kršćanskom faktoru uključujući i pravoslavlje i katolicizam? Ili, zašto je Visoki predstavnik, očevidno dio „zapadnog kršćanstva“, postao posve neprihvatljiv, dapače, definiran je kao „faktor nestabilnosti“, od strane Ruske Federacije kao paradigme-središta pravoslavnog kršćanstva? Osim toga, kako se Bakiru trenutni sastav Predsjedništva BiH, sa dva ‘bošnjačka predstavnika’ protiv ‘jednog srpskog’, uklapa u priču o tri globalne civilizacije-vjerske paradigme? Bakira očevidno ne samo da ne zanima tekst Ustava; njega ne zanima ni minimalna logička koherentnost ili konzistentnost.

Na kraju, dolazimo do ključne i najproblematičnije tvrdnje Bakira Izetbegovića od 26. februara – one o „četvrtom političkom narodu“; Izetbegović o tome očito nema jasnu sliku: to je narod koji je, po njegovim rječima, dio „Bosanaca“ (koji pak nisu niti jedan od konstitutivnih naroda), koji čine 2% populacije; a on, bez da trepne, opet tvrdi u istome dahu da je taj dio prirodno pripadan i Bošnjacima, te da „stranke“ koje su otprilike u tom prividno ne-nacionalnom, uvjetno rečeno „građanskom“, segmentu političkog spektra, čine 25% (nečega, pretpostavljam „političkog predstavljanja“ ili same „BiH“?). Ništa od toga nema veze niti sa Ustavom (u Ustavu postoje „Ostali“, ali ta je fraza predmet samo potencijalnog dogovora; Ustav eksplicite referira, specifičnim kolektivnim osobnim imenima, isključivo na Hrvate, Bošnjake, i Srbe) niti sa dogovorom ili dogovorima u BiH. Čak i da prihvatimo tezu da postoji 25% stranaka, ili stranačkog članstva, ne-nacionalno vrijednosno usmjerenog, taj segment ne može se niti opisati niti shvatiti kao dio Ustava, ili kao ustavno obvezujuća činjenica, pa prema tome riječ je isključivo o fikciji Bakira Izetbegovića koja ima dvije funkcije: prvo, kao i priča Alije Izetbegovića, o rezervnim domovinama za Srbe i Hrvate, te Bošnjacima kao temeljnom, građanskom faktoru u BiH, Bakirova fikcija osigurava tobožnju, simuliranu superiornost jednog naroda u BiH u odnosu na druga dva (ali, naravno, isključivo u očima Bakirovim i njegovih sljedbenika, ili stranačkih poslušnika); i istovremeno, ta fikcija osigurava samo prividnu, propagandnu spojivost sa američkim idejama o novoj, naprednoj, kvazi-ne-etničkoj, bosanskoj naciji koja se tek rađa. U oba smisla, riječ je o nečemu što sigurno i potpuno odudara od eksplicitnog teksta Dejtonskog Ustava.

Međutim, zanimljivo je da se fikcija „četvrtog naroda“ i Dejtonski bošnjački konstitutivni narod upravo nadopunjuju onako kako se nadopunjuju Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Prvi je dužnosnik rezultat prevare, kršenja Dejtonskog Ustava: bošnjački glasovi izabrali su, protivustavnim izbornim zakonom nametnutim od strane međunarodne zajednice, tzv. hrvatskog člana Predsjedništva koji sa Hrvatima nema nikakve veze, i slijedi isključivo bošnjačko-muslimansku liniju, otjelovljenu u liku drugoga dužnosnika kao nasljednika navodnog oca bošnjačko-muslimanske nacije. Dok god je tako, Dejton ne može funkcionirati.

Zašto je konstelacija takva kakva jest? Zašto u političkim elitama, bošnjačko-muslimanskoj i tobože „revolucionarno-građanskoj“ prije svega, sjede takvi ignoranti, osobe koje, mjereno čisto profesionalnim standardima, ne bi trebali, metaforički govoreći, igrati niti u četvrtoj, lokalnoj nogometnoj ligi neke normalne države?

Zapravo, cijeli međunarodni projekt, poslijedaytonski, projekt održavanja sukoba pod maskom tobožnje implementacije mira, jedino je moguć ako u jednome prostoru imate figure čije nepoznavanje ustava, kao skupa temeljnih pravila igre, naprosto šokira.

Takvo neznanje, zajedno sa nikakvim civilnim društvom i nikakvom vladavinom zakona/prava, predstavlja savršeno predvidljivu i savršeno logičnu posljedicu „bonskih ovlasti“ kao ključnoga stuba post-dejtonske diktature koja realno znači produžetak stanja rata.

Neznanje, nesavjesnost, i povodljivost ključni su sastojak međunarodno-protektivne „uprave nad robovima“ u BiH. Npr., naredba o instaliranju Martine Mlinarević, kao veleposlanice, pomoću kršenja eksplicitnog teksta pozitivnoga zakona, nije došla iz Širokog Brijega, ili iz Banja Luke; nego iz „najdraže ambasade“. Jer Komšić je američka marioneta. „Ko njima šta može, il smije“?

Konkretnije, BiH ne može imati normalan ustavni sud jer Parlamentarna Skupština BiH, zbog raznih komšića i izetbegovića, tobožnjih patriota, ne može osigurati minimum Daytonom predviđene parlamentarne državne suverenosti, pod isprikom nužnosti međunarodnog skrbništva koje u BiH prodire preko „najslabije karike“, faktora najmanje sposobnog prilagoditi se, i formirati konsenzus sa, drugima.

Ustvari isprika samo prikriva nemar, lijenost, neznanje, licemjerstvo, neodgovornost, i ključno, neciviliziranost dotičnih aktera. Ukoliko misle da će, u stadiju stvarne nužnosti, probleme rješavati, ili cijenu platiti, drugi, u totalnoj su zabludi.

Dražen Pehar l banjaluka.net