Dražana Perković: Od Tomislavgrada do Afrike po drugi put

Danas, kada živimo u teškim vremenima, svakom čovjeku je potrebna topla ljudska riječ. A članovi udruge „Kap ljubavi“ iz Tomislavgrada, već 17 godina, nastoje, uz sve egzistencijalne stvari, da unesu malo radosti i uljepšaju dane onima koji su imali manje sreće u životu.

Grupa nesebičnih ljudi iz Tomislavgrada, članova udruge „Kap ljubavi“, već punih 17 godina se bavi humanitarnim radom, a početkom ove godine u Afriku će po drugi put ispratiti svoju članicu i tajnicu Dražanu Perković. I ovaj put, kao i prije četiri godine, Dražana odlazi u mjesto Subukia u Keniji, gdje će pomagati napuštenoj djeci štićenicima Malog doma, piše buka.com

“Da, uskoro ponovno krećem put Afrike! Obzirom da smo u Udruzi ovih dana imali Božićnu akciju i bila nam je zaista velika gužva -moram biti iskrena i priznati da baš ne stižem razmišljati o svemu! Mogu samo reći da se jako radujem i jedva čekam zagrliti te malene anđele- moju afričku obitelj! ”, kaže za naš portal Dražana.

Napominje i da je božićno vrijeme, vrijeme darivanja i radosti te da su joj ovaj Božić i onaj iz 2011. najljepši do sada. “Svi ljudi koji su prije četiri godine znali da odlazim u Afriku i koji znaju da se sada spremam na put dolazili su, ili još uvijek dolaze, s donacijama za malene afrikance. Uz dječicu koja su donosila cijeli džeparac, najviše me se dojmila jedna baka čiji dolazak u ured nikada neću zaboraviti…Pogrbljena, teškog koraka ali sa osmijehom na licu pružila je 5 maraka i zamolila me da joj pola iznosa vratim a drugu polovicu želi dati za „nekog malog crnčića da jedan dan jede“…Nema više, kako je kazala, ali želi pomoći”, priča nam Dražana.

Inače Mali dom u mjestu Subukia je ustanova koja se brine za napuštenu, siromašnu i djecu s posebnim potrebama. U Malom domu trenutno boravi 20 djece s lakšim i težim dijagnozama.

“Nažlost, u Africi je imati bolesno dijete još uvijek sramota. Ljudi vjeruju kada imaju bolesno dijete da su začarni, da ih je neko ukleo – i najčešće tu djecu daju fratrima. A neka budu pronađena u šumi, na ulici, napuštena, odbačena, i ta djeca se dovedu u Mali dom, gdje im se pruža adekvatna ljekarska pomoć, i gdje dobijaju tri obroka dnevno. A, vjerujte mi, u Africi jedan obrok je bogatstvo”, ističe Dražana.

Prisjećajući se svog šestomjesečnog boravka u ovom afričkom mjestu, kaže nam da ju je u samom početku najviše dirnuo način ishrane koji se bazira na –ugali (mljeveni kukuruz koji se kuha s vodom), sukumawiki (zelje), gideri (kukuruz i grah) a koji su djeca jela s nevjerojatnim zadovoljsvom. Tih prvih dana često je zbog toga znala i zaplakati, ali s vremenom je shvatila da ih ne treba žaliti, oni su sretni s onim što imaju – ne znaju za bolje.

Jednom prilikom joj je Simon Langat, čuvar humanitaraca, objašnjavao „Vidi to je guja (tako afrikanci zovu leteće mrave) oni najavljuju početak kišne sezone. I super su za jest , jako su ukusni“. I zaista, kaže Dražana, ubrzo je došla kiša i shvatila je da Langati imao pravo- većina djece slasno je gutala sirove mrave.

“U Africi vlada ogromno siromaštvo i glad, ali ih rijetko vidite da su tužni. Naravno i ovdje kod nas ima dosta siromaštva i preko Kapljice smo se susreli sa svime, ali je nemoguće usporediti njihovo siromaštvo s našim. Mi neprestano kukamo, nezadovoljni smo, a oni imaju tako malo a opet su sretniji od nas. Imaju duha i raduju se sitnicama. Nažalost to se rijetko može vidjeti kod nas”, priča Dražana.

Vrijeme provedeno u Africi smatra najljepšim razdobljem u svom životu. Niti u jednom trenutku, kaže, nije bila u opasnosti niti osjetila strah. Osjećala se kao dio njih, kao da je nekada davno živjela s njima. I zato često voli reći da joj je Afrika pomogla, a ne ona njoj. Tamo je shvatila prave životne vrijednosti, naučila cijeniti sitnice, a i prijatelji joj kažu da ju je Afrika dosta promijenila.

“Često me ljudi sretnu i govore kako smatraju da sam hrabra, kako se nama volonterima dive. Ne, ne treba se nama diviti niti smo mi junaci. Diviti se treba našim svećenicima i časnim sestrama koji svoje živote daju za druge. Mi provedemo po par mjeseci volontirajući, a potom se vraćamo našoj kući, našim obiteljima. Stoga hvala fra Jozi Radošu-Đoki i svim mojim fratrima koji su mi pomogli otići u Afriku i koji su tu uvijek što god treba i meni osobno i Kapljici”, ističe naša sugovornica.

Kroz različite vidove donacija i kumstava već nekoliko godina Kap ljubavi prikuplja i novac za školovanje djece u Subukiji. Dražana nam kaže da je Udruga preuzela brigu o kumstvima djece iz sirotišta a sva ostala kumstva idu preko ekipe iz Zagreba, koji vode stranicu Mali dom. Jednogodišnje kumstvo (osnovna škola) je 150 eura. Naglašava da je u Malom domu veliki broj djece koja su s poteškoćama u razvoju i ne idu u školu i za njih ljudi mogu donirati. Trenutno je u toku akcija pravljenja kuće za ženu, koja je teta u sirotištu.

Napominje da mnogi projekti ne bi uspjeli bez pomoći dobrih ljudi, a naš narod je više puta pokazao da ima veliko srce i da je spreman pomoći bratu u nevolji. Tako je Udruga Kap ljubavi, koju svim srcem od samog početka vodi fra Jozo Radoš-Đoka, uz pomoć dobrih ljudi za nepune dvije godine uspjela napraviti dvije kuće za samohrane majke, kao i skladište za Udrugu.

Dražana naglašava i da su ljudi spremni svoju humanost staviti ispred vjere i nacije i često u praksi ima priliku vidjeti da čovjek koji gleda srcem ne vidi ništa osim čovjeka.

“Mi imamo dosta ljudi koji su islamske vjeroispovijesti i sudjeluju u svakoj našoj akciji i pomažu. Kao što naš voditelj fra Đoka, zna reći “svugdje ima i trnja i ruža”. Ali više je ruža. I smatram da je svaki čovjek dobar čovjek samo ga treba potaknuti i probuditi to dobro u njemu”, smatra Dražana kojoj Afrika nedostaje pune četiri godine – i dječica i ljudi koje je tamo upoznala pa čak i žohari i pacovi koji su im svakodnevno „napadali „hranu”. Stoga još uvijek ne može vjerovati da će ovoga mjeseca to jedinstveno i posebno životno iskustvo još jednom ponoviti.

buka.com/tc