DR. SC. ROBERT JOLIĆ: Englesko bombardiranje samostana i bazilike u Tomislavgradu
Piše: dr. sc. Robert Jolić
Upravo su se ovih dana pojavile eksluzivne fotografije engleskog bombardiranja samostana i bazilike u Tomislavgradu. A te su fotografije, zapravo čitavi film, snimili upravo oni koji su izvršili bombardiranje, dakle engleski piloti, i to kamerama iz zrakoplova kojima su izvršili napad. Iskreno, nisam uopće znao da je već tada, pred kraj Drugoga svjetskog rata, postojala takva tehnologija da su zrakoplovi snimali svoje operacije. Štoviše, fotografije su vrlo kvalitetne da bi se čovjek čudio kako je to bilo moguće snimiti iz zrakoplova u punoj brzini. Uz fotografije su na internetu objavljeni i dodatni podatci: dnevnik zrakoplovne eskadrile s opisom izvedenog zadatka, kao i karte položaja Tomislavgrada i pravca leta zrakoplova iz baze na istočnoj obali Italije preko Jadranskog mora do Tomislavgrada.
Prikaz objavljenih dokumenata
U opisu izvršenoga zadatka, ili pak naloga za bombardiranje, navodi se da su engleski zrakoplovi 16. listopada 1944. bombardirali samostan i tenkove u Tomislavgradu. Poletjeli su iz zračne baze Biferno na sjeveroistočnoj talijanskoj obali te preko Jadranskog mora stigli na Duvanjsko polje. Prema drugoj (suvremenoj) karti, točnije planu grada jasno je da su zrakoplovi na polju napravili poluluk, dakle da je bombardiranje bilo sa sjeveroistočne strane, iz pravca Ljubuše, a potom su se vratili na jug u bazu. Bila su dva zrakoplova. Na filmu se vidi najprije bacanje raketa, kao svijetleći metci u zraku, da bi se potom slika razbistrila i jasno se vidio dim ili prašina iz pogođene bazilike i samostana. Na fotografijama se pak jasno vidi i jedna i druga građevina, i izbliza i izdaleka, kako već zrakoplov odmiče od cilja.
Dakako, postavlja se logično pitanje, koji je bio razlog tako brutalnog zračnog udara na civilne objekte, kakvi su crkva i franjevački samostan? U opisu akcije navodi se da su je izvršili engleski lovci iz 16. lovačkog eskadrona na samostan jer se u njem nalazilo smješteno 200 njemačkih vojnika, a u blizini i pet tenkova i motorni transporter. Napad je sniman sa zrakoplova poručnika Dixona.
Partizanska izvješća
Prema partizanskim izvještajima o napadima na Tomislavgrad jasno je da su imali velikih poteškoća sa slamanjem obrane grada. U osvajanje Tomislavgrada upućena je Deveta dalmatinska divizija odmah po zauzimanju Livna 10. listopada 1944. Iz Livna su se povukle postrojbe 369. (njemačke) legionarske divizije i 1. bojne 6. ustaškog stajaćeg zdruga te znatno ojačale obranu grada. Cilj držanja Tomislavgrada bilo je omogućavanje povlačenja njemačkih postrojbi iz Albanije i Crne Gore. Tomislavgrad su partizani napali točno u ponoć 14. listopada, ali nisu mogli osvojiti grad. Sudbina je samostana očito bila zapečaćena zbog partizanskoga bijesa što nisu mogli probiti obranu. Ovako je o tome zapisano u izvještaju štaba 9. divizije:
Neprijatelj nije izdržao nalet naše pješadije, već se povukao iz čitavoga grada pružajući slab otpor i sabio se u unapred pripremljenu utvrdu-samostan fratara i crkvu, oko čega je plasirao tenkove i uporno se branio. Sam samostan sa crkvom nalazi se malo poodmaknuto od grada na čistini da je neprijatelj iz puškarnica na tom vrlo jakom masivu zgrada mogao da se vrlo uspješno brani, a osim toga tenkovi su se stalno kretali i kontrolirali prilaze ka utvrđenju.
Napad je ponovljen i sutradan, ali bezuspješno. E onda su partizani u pomoć pozvali engleske bombardere koji su 16. listopada bombardirali samostan i crkvu. Sutradan su izvedena tri pješačka napada, ali bez ikakva uspjeha; štoviše, partizani su imali 11 mrtvih i 52 ranjena pripadnika. Navodi se da Nijemci imaju 11 tenkova i da zbog njih prilaz gradu nije moguć. Njemačko pojačanje koje je stiglo u grad 18. listopada potpuno je zaustavilo partizansko napredovanje. Posada je Tomislavgrada postupno narasla na čak 2000 vojnika, satniju tenkova i veću topničku skupinu. Tako su partizani prešli samo na blokadu grada, a napada više nije bilo. Konačno su se njemačko-hrvatske postrojbe bile prisiljene povući prema Širokom Brijegu zbog općeg razvoja vojne situacije jer bi inače bile potpuno odsječene od ostatka njemačko-hrvatskih snaga. U napušteni Tomislavgrad partizani su ušli ujutro 16. studenog. Bio je to posljednji put da je Tomislavgrad promijenio „vlasnika“ (sve navedeno prema: D. Marijan, „Kronologija vojnih operacija na duvanjskom području u Drugom svjetskom ratu“, u: Duvanjski zbornik, Zagreb – Tomislavgrad, 2000., str. 349-354).
No prema nekim svjedočenjima bilo je posve nepotrebno bombardirati samostan, a pogotovo crkvu jer u njima nije bilo vojnika.
Je li bilo potrebe bombardirati baziliku i samostan?
Ruža Radoš rođena je 1919. u Blažuju, selu neposredno uz sami grad. U vrijeme rata radila je u franjevačkom samostanu kao kuharica i krojačica te je tako bila neposredni svjedok svih ratnih (i poratnih) događaja u Tomislavgradu. U vrijeme bombardiranja nalazila se u samostanu. Ovako je opisala taj događaj:
U vrijeme bombardiranja duvanjske crkve u gradu se nalazila njemačka vojska. Oko crkve su iskopali bunkere i bili su smješteni uokolo crkve i samostana, ali ne i u samostanu. Misleći da se njemačka vojska i streljivo nalaze u crkvi, engleska vojska je na nagovor partizana 1944. godine zrakoplovima bombardirala crkvu. U dva navrata prijepodne u 10 i 11 sati je crkva bombardirana. Za vrijeme bombardiranja u bunkeru su se sklonili fra Šime Ančić, gvardijan fra Sebastian Lesko i fra Teofil Leko. (…)
Njemački vojnici su najviše bili smješteni u bunkerima, a neki su se zatekli i u samostanskom podrumu. Šimun Ančić i Tome Jurič iz Blažuja su bili samostanski radnici. Donijeli su u fratarskoj mlinici mljeti žito, a gvardijan ih je poslao da metu po crkvi. Zatekli su se za vrijeme bombardiranja u crkvi i poginuli. Bombardiranja vremenski nisu dugo trajala, ali su bila žestoka. Ranjenom njemačkom vojniku gvardijan fra Sebastian nosio je malo rakije u bunker s tenkom. (…)
Nakon što je bombardiranje stalo prvi je fra Teofil ušao u crkvu te pronašao mrtve dvojicu radnika Šimuna i Tomu. Ja i fra Teofil smo ih nosili u sakristiju. Uvečer su ih ljudi odnijeli pokopati u tada zajedničko groblje Eminova Sela i Blažuja. Neprestano smo bili u iščekivanju, što će i kako dalje biti. Cijelo su to vrijeme ljudi iz grada dolazili u samostanski podrum u sklonište. (…)
U bombardiranjima je uglavnom stradala i srušena crkva, dok je samostan ostao uz manja oštećenja prikladan za stanovanje (navod prema: R. Jolić – J. Krišto – A. Tadić, Duvanjski žrtvoslov, Tomislavgrad, 2013., str. 337-338).
Dakle, njemački i hrvatski vojnici nisu se nalazili ni u samostanu ni u crkvi, niti je bilo kakvo njihovo naoružanje bilo smješteno u tim zgrada. Prema tome je i bombardiranje samostana i bazilike bilo potpuno nepotrebno i suvišno. Sve ono što je fra Mijo Čuić, uz neviđeno znanje, upornost i muku, kao i uz suradnju čitavoga hrvatskog naroda, gradio 20 godina uništeno je u samo nekoliko minuta! I tu se pokazalo, kao i bezbroj puta prije i poslije toga, da jedan luđak može za nekoliko trenutaka uništiti ono što su mudri i ustrajni ljudi gradili desetljećima!
„Vrijeme građenja i vrijeme rušenja“
U Knjizi Propovjednikovoj navodi se, između ostalih suprotnosti, da postoji i „vrijeme rušenja i vrijeme građenja“ (Prop 3,3). U konkretnom slučaju, vezanom za samostan i baziliku u Tomislavgradu, može se štoviše reći da postoje tri razdoblja: najprije vrijeme građenja, potom vrijeme rušenja i konačno opet vrijeme građenja.
Na temelju izobilne dostupne građe danas znamo puno, gotovo sve, o fra Miji Čuiću, koji je još 1917., u jeku Prvoga svjetskog rata, pokrenuo akciju za izgradnju bazilike u prigodi proslave 1000. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskog kralja na Duvanjskom polju (925.-1925.), a radovi su započeli blagoslovom temeljnog kamena 1924. uz veliko narodno veselje.
Gradnja je tekla teško i sporo, a glavni je razlog bilo teško siromaštvo duvanjskoga čovjeka u tim desetljećima (i stoljećima!). Fra Mijo je u svrhu skupljanja sredstava godinu dana boravio među američkim Hrvatima, povezao se s utjecajnim crkvenim ljudima (prije svega zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom) i ustanovama (Društvo hrvatskog zmaja, čiji je član bio i ing. Stjepan Podhorsky, koji je izradio briljantni plan bazilike), da bi crkva ugrubo bila dovršena 1932., a fina izgradnja nije dovršena ni do trenutka rušenja.
Crkva je blagoslovljena skupa sa samostanom 1940. Prije toga je fra Mijo sagradio Hrvatski dom, od 1922. do 1928. (također srušen u engleskom bombardiranju!), dok je samostan sagrađen od 1938. do 1940. godine (dijelom uništen u bombardiranju). O svemu tome veoma detaljne obavijesti donosi zbornik radova Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik (prir. R. Jolić i J. Krišto), Mostar – Tomislavgrad, 2009.
Uskoro po rušenju zgrada u čiju je izgradnju fra Mijo Čuić uložio gotovo čitavi svoj aktivni svećenički vijek došlo je i do uništenja fra Mije osobno: komunistički ga je sud, unatoč javno izraženom protivljenju cjelokupnog duvanjskog naroda, potpuno nevina osudio na smrtnu kaznu, koja je potom preinačena u 20 godina robijanja u zloglasnom Kazneno-popravnom domu u Zenici. Odatle je izišao nakon osam godina, početkom 1953., ali potpuno uništena zdravlja, paraliziran, nepokretan. Ostatak života proveo je u mostarskom samostanu, prikovan uz krevet. Preminuo je 8. siječnja 1959. u Mostaru (usp. Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik, str. 38-43).
Ali još za života fra Mijo je čuo da je počela obnova njegove ljubljene bazilike u Tomislavgradu. Samostan je, kako smo vidjeli, bio lakše oštećen i uskoro je po bombardiranju bio popravljen i osposobljen za stanovanje. Hrvatski dom je uništen u ratu i nikada, do danas, nije obnovljen niti ponovno sagrađen. Bazilika je ugrubo i nepotpuno obnovljena 1957., dakle punih 13 godina po uništenju.
Osobiti je nedostatak bila kupola: prekrasna okrugla visoka kupola nadomještena je četvrtastom, neuglednom kupolom koja je umnogome nagrdila izvorni izgled. Trebalo je čekati sve do 80-tih godina 20. stoljeća da se bazilika ponovno uredi u izvornome obliku, na čemu treba najviše zahvaliti ondašnjem gvardijanu fra Anti Perkoviću, koji je pronašao izvorne nacrte S. Podhorskog, pronašao dovoljno sredstava i našao vrsne majstore koji su bili sposobno urediti baziliku onako kako je bila zamišljena i kako je izgledala prije engleskom bombardiranja 16. listopada 1944. Štoviše, uređena je i ponutrica crkve, tako da bi sada pok. fra Mijo zacijelo bio neizmjerno ponosan na nju (usp. R. Jolić, Duvno kroz stoljeća, Tomislavgrad – Zagreb, 2002., str. 336-341). Ali se i opet pokazalo da je vrijeme građenja na koncu moćnije od vremena razaranja!
Izvor: Naša ognjišta, Tomislavgrad, studeni 2018., str. 6-7
