Dr. Marušić: Ovaj virus Kinezima je pobjegao iz laboratorija

Ne treba se bojati nego treba biti – odgovoran. S početkom 2021. imat ćemo cjepivo i COVID-19 postat će samo jedna inačica glupe gripe na koju se mnogi danas i ne mare cijepiti. Da, još i ovo: najesen će početi cijepljenja protiv gripe i cijepite se! Uvjeravam vas da to štiti i od SARS-CoV-2, ne toliko kao što štiti od gripe, ali ipak u dovoljno vrijednoj mjeri, ističe dr. sc. Matko Marušić za Narod.hr.

“Ovu epidemiju je izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava”, rekao je Marušić.

Umirovljeni profesor imunologije ne pretendira da imunologiju virusa SARS-CoV-2 zna bolje od mlađih i načitanijih. Ali upravo kao zaljubljenik u imunologiju nije zadovoljan jasnoćom njezinih objašnjenja u medijima.

“Posljedično me na cesti ljudi pitaju pitanja na koja znam odgovore, a oni ih iz medija ili nisu čuli ili nisu razumjeli. Zato ovdje nudim skromnu i jako pojednostavnjenu popunu mogućih nejasnoća u informacijama o toj našoj epidemiji. Popuna je skromna jer ne donosi pojedinosti i objašnjenja budući da bi se tada pretvorila u debelu knjigu koju bi malo tko želio pročitati”, piše dr. sc. Matko Marušić za Hrvatski tjednik.

Kako navodi, Geni se nalaze u staničnoj jezgri, a sastoje se od molekule DNA.

“DNA je dugačka, dugačka molekula koja u sebi sadrži genski zapis (gene) na osnovi kojega se u stanici stvaraju bjelančevine. A bjelančevine su glavni građevni materijal tijela i života. Sastoje se od aminokiselina. Genski zapis je redanje (u molekuli DNA) kemijskih struktura koje zovemo A, T, C i G, s tim da tri susjedna slova znače jednu aminokiselinu, npr. TGG je aminokiselina triptofan. Gen je, dakle, niz tih slova iz kojih se u stvaranju bjelančevina odčitava koje će se aminokiseline ugraditi u bjelančevinu koju određuje (kodira) jedan gen. Gena ima stotine tisuća i DNA je zapravo jako dugačak niz rečenih slova A, T, C, G. Taj niz (molekula DNA) svršeno je upakiran u staničnoj jezgri. Kad bi ga se ‘razvezalo’ i ‘izravnalo’ nit bi bila duga oko metar i 70 centimetara. Sve stanice jednoga organizma (čovjeka) imaju iste gene, one koji su složeni spajanjem sjemenih stanica žene i muškarca pri začeću. No u različitim stanicama aktivni su različiti geni, pa različite stanice imaju različite funkcije, različito izgledaju i različito se zovu”, rekao je.

Komentirao je i mutacije virusa.

“Mutacije su pojava da se pri dijeljenju (umnožavanju) stanica krivo prepiše neko od onih slova za aminokiseline. Pa se odgovarajuća bjelančevina ili ne može stvoriti, ili je drukčija. To da je drukčija može po organizam biti bolje ili lošije, a najčešće je lošije – jer se pokvarilo ono što je naslijeđeno, a naslijeđeno je bilo dobro za organizam (pa se uspio održati u životu do dobi razmnožavanja)”, rekao je.

Uočio je povezanost između vjere i znanosti.

“O živom svijetu postoje samo dvije teorije: da ga je Bog stvorio i da je nastao, i postao raznovrstan, na osnovi evolucije. Evolucija označuje sustav promjena koje nastaju zbog mutacija gena s tim da na životu ostaju oni organizmi kojima mutacija gena nije naškodila (pa da umru) nego im je čak donijela i dobrobit – za uvjete života u kojima ti organizmi (vrsta) žive. Kad se promijene uvjeti života u danome okružju, na životu ostaju samo organizmi koji su imali mutacije koje su dobre za opstanak u tom promijenjenom okolišu. Ostali izumru. Smatra se da su tako nastale sve razlike životinjskih i biljnih vrsta u prirodi.

Sve rečeno vrijedi za sve organizme, životinje, biljke i čovjeka. Ta je živa priroda neizrecivo raznolika. U njoj postoje milijuni različitih vrsta (skupina živih bića koja se međusobno razmnožavaju), a neke su paraziti – žive na drugima i od drugih i bez svojih „domaćina“ bi pomrli, nestali. Parazite znamo kao, primjerice imelu na stablima ili kao crijevne gliste u čovjeka. I njih ima u milijunima vrsta. Najsavršeniji paraziti – upravo u evolucijskom smislu savršenog parazitiranja su – virusi”, rekao je Marušić.

Bitka u organizmu:

“Otpornost organizma (onih razvijenijih) zasniva se na bijelim krvnim stanicama. Tih stanica ima više vrsta, a nekako najvažniji su limfociti, a cijeli sustav nazivamo imunološkim sustavom. Oni služe da odstrane sve tuđe što uđe u organizam. Zato se nalaze svuda u tijelu, a k tome i po tijelu stalno kruže. Čuvari u neprestanoj ophodnji – jer se ne može znati gdje i što tuđe može ući u tijelo. Na mjestu gdje nešto tuđe uđe u tijelo limfociti se nakupljaju i tvore određeni sustav obrane – kao neki privremeni organ. Bitka limfocita i uljeza donosi goleme gubitke na obje strane, pa rezultate vidimo kao vrućicu, oteklinu, crvenilo, bol i oštećenje funkcije – upalu i gnoj. Bitka”, rekao je.

Iznio je vlastito stajalište o porijeklu korona virusa:

“U prirodi ima neznano mnogo vrsta virusa, a ima ih mnogo iz porodice Korona (porodica je skupina vrsta određenog stupnja sličnosti). Ovu epidemiju je, koliko ja mogu procijeniti izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Nazvan je SARS-CoV-2, jer mu je osnova virus iz skupine SARS (koji su jako opasni). Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. To zaključujem zato što su njihovi znanstvenici u najuglednijim znanstvenim časopisima u svijetu godinama objavljivali svoje napredovanje u konstrukciji takvoga virusa. Nitko nije prosvjedovao, što znači da i drugi to rade. (Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava.) SARS-CoV-2 nikad nije postojao u prirodi i ni jedan organizam na njega ne razvija (jaku) sekundarnu imuno reakciju. Kineski znanstvenici su mu ciljano dodali gen koji mu omogućuje ulazak u stanicu preko molekule koja je inače normalno nazočna na nekim ljudskim stanicama. To je molekula povezana s jednim od hormona koji reguliraju krvni tlak (angiotenzin) i zove se „enzim 2 koji prerađuje angiotenzin“, ali njome se ovdje ne ćemo zamarati. No nije na odmet uočiti koliko su vješti bili ti kineski znanstvenici i koliko su znalački i precizno ciljali.

Kao ni drugim nametnicima (parazitima), virusu ‘nije u interesu’ ubiti svojega domaćina jer bi tako i sam nastradao. Štetni učinci virusa na stanice (neki oblik trovanja, oduzimanja hrane, ometanja normalnih procesa itd.) postoje i jako se razlikuju od virusa do virusa. Međutim, dio onoga što vidimo kao bolest nastaje i zbog obrambene reakcije (imuno reakcije) organizma. Razlog tome je što na viruse reagira stanični tip imuno reakcije, ubilački limfociti. Naime, protutijela mogu na različite načine napasti virus, ali kad je virus jednom ušao u tjelesnu stanicu, ona ga ne mogu dosegnuti. Tu nastupa stanični tip imunosti, koji se evolucijski i razvio za borbu protiv virusa. Ubilački limfociti prepoznaju zaraženu stanicu vlastitoga organizma i – razaraju je. Time virus dospije u tjelesne tekućine gdje ga dokrajče protutijela i drugi obrambeni mehanizmi (npr. interferon). No bez ubijanja vlastitih zaraženih stanica organizam se ne može riješiti virusa. A ubijanje vlastitih stanica nije ni korisno niti bez posljedica. Stoga je u bolestima izazvanim virusom upravo ubijanje vlastitih zaraženih stanica često i najveći razlog bolesti kakvom ju vidimo.

Mislim da je to slučaj i s virusom SARS-CoV-2. Na to upućuju izvješća o pojedinačnim moždanim simptomima jer ubijanje vlastitih moždanih stanica nikako ne može biti nevažno, činili to vlastiti ubilački limfociti ili vlastiti izbor glasnoće glazbe. Tu su i izvješća o mogućoj učinkovitosti lijeka deksametazona u teško oboljelih; deksametazon je stari i poznati lijek (oblik jednoga hormona) koji – slabi imunost. Čini se apsurdnim da slabljenje imunosti pomaže u virusnoj bolesti, ali nije: ono smanjuje ubijanje vlastitih stanica vlastitim ubilačkim limfocitima koji se nastoje dočepati virusa koji se krije u zaraženim stanicama. Tako su razaranja manja, a virusa se neki bolesnici ipak riješe. (Težak je liječnički posao.)”, zaključio je.

vecernji.ba