Diana Budisavljević, žena s nadnaravnim moćima koja je ‘spasila deset tisuća srpske djece iz ustaških logora smrti’ – da nije tragično bilo bi smiješno
Treba biti beskrajno naivan, poprilično glup (ili i jedno i drugo) pa povjerovati u ovu najnoviju storiju o Diani Budisavljević koja je “iz kandži krvožednih ustaša”, odnosno iz njihovih “logora smrti” spasila desetak tisuća srpske djece, a sve to, naravno, protivno volji ustaškog režima i bez njegova znanja.To jednostavno vrijeđa zdrav razum i normalan čovjek tako nebulozne konstrukcije prihvatiti ne može – ne iz ideoloških, nego logičkih, činjeničnih i zdravorazumskih razloga.
NDH je po tvrdnjama naših “antifašista” (svih boja i vrsta – od radikalnih ljevičara preko tobožnjih socijaldemokrata i samozvanih liberala do anarhista) bila “imitacija države” (“endehazija”), “privjesak Hitlera” i u njoj je vladao totalitaristički režim, sustav koji je pod nadzorom imao sve što se događa i upravo stoga tako uspješno provodio masovnu represiju nad svima koji su mu bili stvarni ili potencijalni oponenti. U njihovoj bolesnoj vizuri prikaza povijesti, ta je NDH bila “oličenje zla”, u njoj je sve bilo “krv i zločin” i tamo se ništa drugo nije radilo osim dan i noć “klalo i ubijalo maljevima” – jer da nije tako, otkud bi ustaše bile u stanju “usmrtiti stotine hiljada ljudi”, toliko da taj broj ne rijetko premašuje ukupne žrtve Drugoga svjetskog rata za područje cijele okupirane Jugoslavije!?
I, kako su onda u toj i takvoj državi (s krutim totalitarnim, represivnim sustavom u kojemu nitko nije bio siguran hoće li dočekati sutrašnji dan – naročito ako je bio Srbin, Židov, Rom ili komunist) bila moguća udruživanja stotina građana koji su organizirano (pa i uz pomoć CRVENOG KRIŽA!?) radili na “spašavanju hiljada i hiljada djece” – mimo volje i znanja ustaških vlasti?
Upravo je to ustvrdila Dana Budisavljević, redateljica filma”Dnevnik Diane Budisavljević” koji je nedavno očekivano ovjenčan “Zlatnom arenom” na filmskom festivalu u Puli. Jedina je dilema bila hoće li prvu nagradu odnijeti “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” ili uradak prezimenjakinje mnogo slavnije i poznatije Diane. Pa neka još netko kaže da kod nas nije sve ideologija i politika, točnije politikanstvo.
Dokumentarno-igrana koncepcija filma ima jednu značajnu prednost u odnosu na klasične dokumentarne i igrane filmove – jer ta kombinacija omogućava improvizaciju i umjetničku slobodu koja se zaogrće dokumentaristikom i daje privid autentičnosti i vjerodostojnosti. Sve one “rupe” koje se javljaju u dokumentarnoj građi pokrivaju se imaginacijom i umjetničkim opservacijama autora čija je sloboda, naravno, neograničena, pa ovaj dokumentarno-igrani bastard na kraju itekako može poslužiti svrsi obmanjivanja javnosti i lažnog prikazivanja stanja stvari i povijesnih događaja.
Igrani film je fikcija – i stoga unaprijed “osuđen” na to da ne može biti shvaćen ozbiljno u smislu autentičnosti prikazanih događaja i osoba; dokumentarni film je po vokaciji vrlo zahtjevna forma u kojoj svaki kadar i svaka izgovorena riječ traži dokaz u arhivskoj građi i vjerodostojnim izvorima (barem u izjavama suvremenika, ako ništa drugo), dok se dokumentarno-igrani može gotovo do mile volje “poigravati” činjenicama i modelirati prema volji i potrebama autora – do te mjere da dobijemo ideološki ili svjetonazorski “prilagođenu” istinu koja je od one prave jednako daleko kao i laž.
Ne bi bilo loše da se jednom zauvijek naši “antifašisti” međusobno dogovore: što je za njih bila NDH: totalitarna država nacističkog tipa u kojoj je svaki pojedinac bio pod povećalom režima, ili tvorevina u kojoj je vladao kaos i po kojoj je vršljao kako je tko htio.
Ako je to bila totalitarna država (ili “paradržava”, “endehazija”- ili kako god je nazvali), spašavanje tolikog broja ljudi (djece, bilo koga) nikako ne bi bilo izvedivo (pogotovu uz sudjelovanje stotina volontera pa i Crvenog križa kao institucije), a ako se takvo što ipak događalo protiv volje režima i bez njegova znanja (u što je jako teško povjerovati), onda NDH nije bila totalitarna tvorevina i po njoj je vršljao kako je tko htio.
Do tog se nepobitnog zaključka dolazi analogijom i zdravim razmišljanjem, jer jedna teza pobija i isključuje drugu i tu nikakvih dilema niti ima niti može biti.
Ponavljam: samo budale ili totalni naivci mogu povjerovati u sagu “spašavanja deset hiljada srpske djece iz ustaških logora” protivno volji i bez znanja ustaškog režima, ma koliko nam to na tragikomičan i nevješt način “dokazivali” Zoran Šprajc, Dana Budisavljević ili bilo tko drugi od samozvanih “stručnjaka” za Drugi svjetski rat i NDH.
Gospodo i drugovi, u ovoj zemlji ima još uvijek normalnih ljudi koji misle svojom glavom. Nemojte to izgubiti iz vida.
Zlatko Pinter / Kamenjar.com
