Dani obrane Livna – Nisu se išli boriti za stranke i pozicije, nego za slobodu –
23. travnja 1992.
– Nisu se išli boriti za stranke i pozicije, nego za slobodu –
23. travnja 1992. godine. Golobradi mladići na braniku domovine. U srcima ljubav prema svom narodu, zavičaju, nada o ispunjenju tisućljetnog sna o samostalnoj i slobodnoj domovini. Oko vrata krunica i vjera da će ljubav zaustaviti mržnju, da će puška M-48 zaustaviti tenkovsku silu koja je krenula pregaziti Livno. U prvim redovima u kojima se bori i gine bili su hrabri dečki dobra srca, spremni dati život za slobodu, za svoj narod.
Bitka koju su izvojevali golobradi i goloruki hrvatski mladići počela je 13., a završila 23. travnja, i spada među najveće pobjede hrvatskih snaga u Domovinskom ratu.
Nije to bilo lako, jer je neprijatelj s pripremama krenuo nekoliko godina ranije. Oružje Teritorijalne obrane Livna oduzeto je 1990. godine i odvezeno u skladišta JNA. Napad na Kupres bio je alarm za Livno te je 4. travnja 1992. godine uvedeno izvanredno stanje na području općine Livno, a Jure Granić i Ferdo Sučić postavljeni su za zapovjednike obrane Donjih Rujana i Čelebića.
Koliko je bilo Jurino i Ferdino srce kada su prihvatili zadatak znajući kako je glavno oružje kojim raspolaže njihova malobrojna golobrada vojska puška M-48. Nekoliko minobacača bilo je najjače oružje kojim su raspolagali i kojim se trebalo suprotstaviti tenkovskoj i protuoklopnoj sili od oko 60 tenkova i drugih oklopnih vozila. Dok se u Livnu pokušala organizirati kakva-takva obrana, zračne uzbune bile su svakodnevica, a stanovništvo izloženo napadima dalekometnog topništva.
Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, jugočetnička vojska krenula je u napad na Korićinu. Kao i svugdje, obrana grada ovisila je od skupine entuzijasta bez posebnih vojnih kompetencija. Hvala Bogu, tijekom napada na Korićinu 13. travnja 1992. godine Livanjski krizni štab je povukao izuzetno mudar potez – pustili su vodu iz jezera u Livanjsko polje te tako spriječili tenkove da se poljem kreću prema Rujanima i Čelebiću. Osim ovoga, inženjerija je danonoćno radila na utvrđivanju crte obrane te je (za oko mjesec dana) do napada na Korićinu izrađeno više od 100 bunkera i oko 5000 metara rovova.
Nakon što je Korićina uspješno obranjena, jugočetničke snage su se pregrupirale i pripremale napad iz pravca Bosanskog Grahova. Tehnički i brojčano nadmoćniji neprijatelj je 23. travnja u 9 sati počeo bjesomučan topnički napad na Rujane i Čelebić, a istovremeno su gađali i Livno. Pola sata poslije na hrvatske položaje krenula je kolona tenkova i drugih oklopnih vozila.
Srpska je vojska probila crtu u Donjim Rujanima i ušla u seosko groblje. U tim dramatičnim trenucima izuzetnu je hrabrost pokazao 19-godišnji Mario Nađ koji je uništio tenk M-84 i oklopni transporter M-60. Boris Jacovć je uspio skupiti 15-ak Crnih mambi uz koje je stalo i 15-ak domaćih branitelja predvođenih Jurom Granićem te su odolijevali napadima velike pješačke sile dok nisu pristigle snage specijalne policije „Alfeˮ, snage ZNG, bojne „Zrinskiˮ, „Pauciˮ i „Knez Branimirˮ koje su bitku preokrenule u korist hrvatske vojske.
Nažalost, u Rujanima je poginulo sedam hrvatskih branitelja.
Napad srpskih snaga na Čelebić također je započeo u 9 sati. Najveći problem obrane bila je mala količina mina, jer su u napad na Čelebić išla 32 tenka i oklopna vozila. O napadu na Čelebić posebno emotivno progovara dozapovjednik Samostalnog voda iz Sesvetskog Kraljevca, Livnjak iz sela Čelebića, Ante Damjanović koji je na uskrsni ponedjeljak sa svojim prijateljima došao braniti rodno selo. On kaže: „Gomila čelika na škripavim gusjenicama, sijući smrt, obrušila se na selo moje malo, skutreno podno klanca. Ako je u tenkovskim grdosijama i bilo ljudi mora da su potpuno srasli s tenkovima….pa bjesomučno i nasumice ubijaju sve što im je u vidokrugu – i ljude, i kuće. I selo. I moje uspomene… Srbi su taj dan izgubili 5 tenkova i transporter. Mi smo gubili samo ljude. Tenkova i transportera nismo niti imali.ˮ
A među pet palih hrvatskih vitezova su naš Ferdo Sučić, Antin prijatelji Pierre Laurent Metral, Varaždinci Josip Magaš i Tomo Šilec i jedan dečko iz Pule.
Pierre Laurent Metral je sve rasporedio, a sam je izišao na čistinu. Imao je savršen pogled, ali je bio i savršena meta. Ubio je transportera, a tenk je ubio njega. Ubili su najplemenitije i najpožrtvovanije biće koje sam u životu sreo – kaže Ante Damjanović.
Ukupno je 12 hrvatskih vitezova 23. travnja 1992. godine u Čelebiću i Rujanima položilo svoj život za našu slobodu. Neka im je vječna hvala i slava.
Srpskom „vojskovođiˮ Slavku Lisici, koji je predvodio napad na Livno, se vojska bez gaća i bez ponosa razbježala kući. Mladić je na livanjskoj bojišnici polomio zube i dobio lekciju nakon koje se više nikada nije usudio na proboj ka Livnu.
Kada će lekciju naučiti oni koji danas sjede u prvim redovima na svečanim obljetnicama i u crkvama dok su branitelji u pozadini, teško je reći.
