Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više
“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!
No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.
Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.
I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.
Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.
Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.
U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?
Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.
Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!
Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.
Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!
