Ćorlukin brat: Vedran je dobio ime po igraču klubu za koji je navijala majka

Sjajno ozračje u kampu

– Nitko ne zna da sam zapravo ja zaslužan za Vedranov uspjeh. Rekao sam mu: kreni u ovaj svijet jer ja ne mogu – kazao nam je kroz smijeh.

Kad smo mu kazali da nam je njegov otac dan prije utakmice u središtu Rostova rekao da je on kao klinac bio nadareniji za nogomet od Čarlija, samo je poručio:

– Naš otac oduvijek je bio šaljivdżija… Čak i kad su nam birali imena su se našalili. Majka koja je navijala za Sarajevo dala je Vedranu ime po igraču tog kluba, dok je otac, dinamovac, meni nadjenuo ime. A možete misliti kako je to bilo zvati se Hrvoje u jednoj Derventi gdje je bilo samo deset posto Hrvata.

Mladi građevinar imao je teškoća pri ulasku na tribinu u Rostovu jer se u pogrešno vrijeme zatekao na krivom mjestu.

– Počela je neka gužva, a redari su pogrešno zaključili da sam dio ekipe koja sudjelovala u njoj. No srećom, brzo su mi dozvolili odlazak na tribinu.

Otkrio nam je i da u reprezentaciji vlada sjajno ozračje.

– Nekoliko obitelji, među kojima je bila i naša, posjetilo je igrače. Vjerujte mi, dugo ih nisam vidio u takvom raspoloženju. Potpuno su uvjereni da mogu otići do kraja na SP-u, pucaju od samopouzdanja i nikog ne respektiraju pa ni snažne Španjolce koji bi mogli biti naš suparnik u četvrtfinalu – govorio je stariji brat Ćorluka u trenucima kad je krenula islandska haka.

Kako se jedna simpatična Ruskinja pridružila toj koreografiji, dobro raspoloženi Hrvoje zaustavljao joj je ruke i govorio joj da prestane sve do trenutka kad Hrvatska ne povede. Srećom, ubrzo se to i dogodilo, a naš sugovornik upao je u euforiju.

Sjećanje na tužnu večer 2008.

– Ma stvarno igramo sjajno. Ne želim ni pomisliti da se mogu ponoviti trenuci poput onih s Eura u Austriji. Sjećam se, to je bio jedini put da smo otac i ja zaplakali. Hodali smo ulicama Klagenfurta kad nas je Turska izbacila na jedanaesterce, a njenim navijačima komadi kebaba ispadali su iz usta dok su nam se smijali.

Na to je Vedran na igralištu oduzeo jednu loptu i pokrenuo brzu akciju Hrvatske.

– Ajdeee! – zagrmio je Hrvoje i pohvalio brata:

– Nikad nisam vidio većeg profesionalca od njega. Vjerujte da trenira kao životinja. I veliki je emotivac. Kad je nedavno bio ozlijeđen, svi smo ga tješili da će biti u redu. No njegov kompetitivni karakter nije mu dao mira, on bi igrao i s jednom nogom. Pa i kad smo bili klinci ljutio se, nisam ga smio pobijediti ni u igri monopoly.

Igrači su slavili pobjedu, a Hrvoje je zaključio.

– Nakon ovog odlazim u Zagreb, ali vraćam se na osminu finala. Siguran sam da će biti još prekrasnih trenutaka poput nedavnih protiv Argentine. Pa to je top momčad i njezini navijači bili su prilično glasni uoči tog dvoboja kad smo ih sretali na ulicama Nižnjeg i Moskve. A potom nas više nisu imali snage ni pogledati u oči – zaključio je Hrvoje Ćorluka fotografirajući se s brojnim Rusima koji su mu prilazili, baš kao i mnogim hrvatskim navijačima, tražeći selfi.

Večernji.ba