Članovi PD “Cincar” uspješno izvršili markaciju i uspon na Veliki vrh Golije
Proteklih je dana Uprava PD “Cincar” pozorno pratila prognozu te u obilju kišnih i vjetrovitih dana pronašla jedan sunčani, nedjelju, 6. studenog. Odlučila je provesti ga radno. Sekcija markacista pripremila je sve što je potrebno da bi markirali planinarsku stazu iz sela Čelebić do vrha Velika Golija visokog 1896 metara n/v. Markiranje i održavanje markacija na planinarskim stazama izuzetno je vrijedno i važno za sigurnost planinara i ljubitelja prirode, a spomenuta staza posebice budući da oko sela Čelebić i na pojedinim dijelovima Golije još uvijek ima područja pod minama, tako da se ne preporuča bilo kakvo skretanje sa označene staze. Bila je to prilika i za planinarenje, tako da je uz markaciste, koji su se dio staze prebacivali džipom, krenula i ekipa ‘pješaka’.
Zborno mjesto bilo je kod česme uz Rijeku Bistricu. Kiša je prestala padati iza ponoći, a maglovito jutro obećavalo lijep dan. 15-tak odvažnih krenulo je put sela Ljubunčić, odakle je krenuo planinarski uspon, a dio markacista nastavio je prema Čelebiću. Nakon polusatnog uspona ostavismo maglu u Livanjskom polju i prepustismo se toplim zrakama sunca. Prizor iza nas nestvaran. Između planinskih lanaca more satkano od magle mamilo je na fotografiranje, a oko nas suncem obasjano granje u toplom jesenjem koloritu. Uspon i toplo vrijeme učinili su svoje, skidao se višak odjeće sve do majica kratkih rukava. Usput se popravljala markacija i na pravo mjesto stavljalo kamenje s oznakama za skretanje budući da su ih neke neodgovorne osobe namjerno okretale u suprotnom pravcu ne razmišljajući o mogućim posljedicama.
Mjesto susreta dviju grupa bilo je Bilića ledina. Vrijeme je za kratak predah, kavicu, obrok… uspon. Razlike u kondicijskoj spremi, a i u godinama, učinile su svoje, pa se na vrh Golije stizalo u više grupica. Zadnjih 1.000 metara puhao je jak vjetar, nije bilo niti jednog stabla a ni ovećeg grma za zaklon, pa je planina još jednom pokazala zbog čega nosi svoje ime. Izuzev hrpe kamenja na Velikom vrhu nije bilo nikakvih oznaka, tako da je valjalo ispisati naziv, nadmorsku visinu a i postaviti kutiju u kojoj bi, zaštićena od vremenskih nepogoda, bilježnica ‘primala’ potpise i utiske planinara i ostalih ljubitelja prirode, te ih sačuvala za buduće generacije.
Kako nije bilo raslinja markacisti su ponijeli crveno-bijele stupove kako bi trasirali put na goloj padini budući da snjegovi pokriju oznake na kamenju. Miješao se cement, utvrđivala kutija, ispisivao naziv i nadmorska visina u ležećem položaju, upisalo u novu bilježnicu koja je tog dana, uz par rečenica o pohodu, postala bogatija za potpise 18 planinara. Sve to bilježimo fotoaparatom, slijedi skupno i pojedinačno slikanje, a onda pokret. Valja se vratiti nazad prije mraka.
Prva postaja Bilića ledina, a onda vikendica koji kilometar iznad Ljubunčića u koju nas svratiše ljubazni domaćini. Taj doček za većinu nas bio je iznenađenje. Uz kavu, čaj i piće, na stolu se uz domaći kruh nađe i meso s roštilja. Što reći nego hvala i svim budućim posjetiteljima Golije planinarski pozdrav VEDRO, piše vecernji.ba.
