Britanski spisi otkrivaju što se dogodilo u Bleiburgu: ‘Najgora odluka u mom životu’

Donosimo vam nastavak priče iz Večernjakove kolekcije političkih dokumentaraca ‘Križni put – zločin bez kazne’ u kojem ćemo se prisjetiti događaja u završnici Drugog svjetskog rata…

Druga, kratka epizoda bleiburških događanja počinje 14. svibnja 1945. godine na Bleiburškom polju, na kojem su se našle tri vojske: britanska, jugoslavenska i vojska NDH. Uz vojne snage NDH, pokraj Bleiburga se našlo i više civila, čiji broj nije moguće točnije ustanoviti, no sigurno je da su svi oni očekivali zaštitu Zapadnih saveznika. Svaka od strana, očekujući za sebe povoljno razrješenje prilično komplicirana stanja, krenula je na pregovore koji su održani na Bleiburškom polju, u dvorcu grofa Thurn-Valsassina.

Podaci o pregovorima koji su vođeni 14. i 15. svibnja 1945. dostupni su uglavnom iz svjedočanstava petorice sudionika: Patricka T. D. Scotta, Danijela Crljena, Ivana Herenčića, Milana Baste i Ivana Kovačića Efenke. S britanske strane pregovore je vodio brigadni general Patrick T. D. Scott, zapovjednik 38. irske pješačke brigade.

Pregovori su počeli kad je predvečer 14. svibnja u zapovjedništvo 38. irske pješačke brigade stigao “hrvatski časnik” za vezu i obavijestio da se britanskim položajima pokraj Bleiburga približavaju “dvije skupine hrvatske vojske, od kojih svaka ima oko 100.000 ljudi”, za koje Scott referira da su se “očito borili na krivoj strani”. Prema navodima, vojnu skupinu “pratilo je oko 500.000 civila”, koji su bježeći od “Titova režima” htjeli ući u britansko područje “kako bi se predali i stavili pod britansku zaštitu”.

Od oko 150 tisuća izbjeglica koje su se iz partizanskog obruča uspjele probiti do Bleiburga, njih 70.000 odlučilo se predati Britancima.

– Kazali su: mi odlučujemo ići dalje, tko želi može s nama. Vi koji ćete predati oružje ponašajte se vojnički, nemojte predati ispravno oružje. Trećina nas iz skupine, ne više od 150 ljudi, odlučilo je otići. Bila je to najgora odluka koju sam u svome mladom životu donio. Vojnik nikad ne smije predati oružje – ispričao je Vladimir Fuček, tada pitomac domobranske vojne škole.

O prvim kontaktima s Britancima i pregovorima sa strane NDH obavještava Danijel Crljen, koji je svoja sjećanja objavio nekoliko puta. U dnevniku iz 1945. Crljen iznosi da je 14. svibnja, poslije dolaska pred britanske jedinice, u krugu generala i visokih časnika vladalo neobično, optimistično, gotovo svečano raspoloženje. U britansko zapovjedništvo, kao tumač i časnik za vezu, poslan je domobranski poručnik Deutsch-Maceljski. Poslije njegova povratka, kao izaslanici za pregovore određeni su generali Ivo Herenčić i Mirko Gregorić.

“Prijem je bio vrlo lijep, skoro srdačan. Naši su generali saopćili majoru, da su došli predati vojsku engleskim jedinicama i staviti pod njihovu zaštitu gradjansko pučanstvo.” Prema Crljenu, britanski časnik zahtijevao je da se zaustavi daljnje napredovanje “jer da se iza njegove jedinice nalaze partizani, a budući da se spušta noć, moglo bi doći do incidenata, koje on svakako želi spriječiti”. U nastavku razgovora izaslanicima NDH, kako navodi, rečeno je da će sutra moći bez zapreka krenuti dalje. “Možemo zadržati oružje, a ako imamo teških ranjenika, major nam sugerira, da ih našim kolima odmah uputimo u Klagenfurt.”

Bleiburške pregovore spominju i sjećanja Ivana Kovačića Efenke, zapovjednika 14. udarne divizije JA, koji navodi: “…predstavnici ustaške vojske molili su komandanta brigadira T. P. Skota da im omogući da se predaju britanskoj vojsci”.

Prema iskazima predstavnika NDH u pregovorima, Scottovo prikazivanje bleiburških pregovora ima netočnosti u vezi sa “sporazumom” o predaji partizanima. Herenčić tvrdi da Hrvati nisu “pristali na predaju”. Smatrao je, čini se, da su prisiljeni s obzirom na to da je Scott rekao kako će, ako za jedan sat ne počnu predaju, poslati tenkove i avione. Osim toga, nije točno, ističe Herenčić, da bi se Hrvati predali partizanskom komesaru. “Mi s partizanima nismo direktno razgovarali, nego smo odgovarali engleskom generalu.”

Zanimljivo je da su Britanci svoju ulogu doživjeli “posrednički”, tj. oni su samo “pomagali u pregovorima oko predaje Hrvata Jugoslavenima, tako da za ove Hrvate Britanci nikada nisu bili izravno odgovorni”. Herenčić također zapaža da partizani nisu ništa obećavali, nego je britanski general obećao ljudski postupak. Uz jamstvo generala Scotta kako će se poštovati sva međunarodna prava zarobljenika i ranjenika, jer je hrvatska vojska bila izmiješana s mnoštvom djece, žena i staraca, dakle bila je nesposobna za normalnu borbu, njezini su predstavnici pristali na predaju.

Suprotno tome, Scott navodi kako su “titoisti obećali da će civili biti vraćeni u Hrvatsku, a s vojnicima da će se postupati kao s ratnim zarobljenicima, ‘s izuzetkom političkih zločinaca (political criminals), kojima će suditi saveznički sudovi, uspostavljeni da se bave s tom stvari’”. No, i on sam dovodi u pitanje provedbu tih odredbi “zasigurno, kada jednom budu izvan britanskog dosega, neće biti nikoga koji bi proveo u djelo dogovor, ili čak znao da li ga se pridržavalo”. Scott navodi da je od jugoslavenske strane dobio “osiguranje, da će svi biti repatrirani i da će se za njih brinuti, no da li se je toga pridržavalo ili ne, ja to zapravo ne znam, da li su bili svi pobijeni. I ne bih se čudio, kada bi bili pobijeni.”

O bleiburškim pregovorima postoji opsežna literatura, koja se uglavnom poziva na svjedočanstva što su nam ih ostavili pregovarači. Ta sjećanja pružaju priličan broj podataka i daju sliku općeg ozračja, no prilično su nepouzdana za točno utvrđivanje činjenica. Je li se vojska NDH praćena civilima predala Britancima ili Jugoslavenskoj armiji, pitanje je tumačenja trostranoga čina i njegova učinka na pregovorima u bleiburškom dvorcu 15. svibnja 1945. Naime, predstavnici NDH nude predaju Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku da se pred njima položi oružje. Nakon svega, čini se da su sudionici bleiburških pregovora tumačili taj događaj svatko na svoj način, tj. onako kako je to njima odgovaralo.

Britanski se general cijelo vrijeme pozivao na upute višeg zapovjedništva s kojim je, kako poslije navodi, jedina veza bio radioprijamnik koji je povremeno funkcionirao te da je prema tome rješenje morao tražiti sam. Osim toga zanimljiva je njegova tvrdnja prema kojoj ne zna što se poslije dogodilo s “hrvatskom vojskom”.

S druge strane, izaslanici NDH nigdje ne definiraju da je ipak prema svemu sudeći već 14. svibnja odbijena predaja izbjeglica koje su se našle na Bleiburgu. Britanska armija i jugoslavenski partizani bili su saveznici pa u skladu s tim spomenuta odluka i ne začuđuje previše. Osim toga, pri određivanju uvjeta kapitulacije rečeno je da će se poštovati sve odredbe međunarodnoga prava o ratnim zarobljenicima, no istina je da se nije ništa znalo o njihovim provedbama. Bastina sjećanja, kao treći dio ukupnog mozaika, važan su doprinos, no ne može se ne zapaziti “pobjednički stav” koji se provlači kroz cijeli tekst.

Prema izloženom, vidljiva su brojna nesuglasja, različiti prikazi istog događaja ili samo nastojanje da se uveliča vlastita prisutnost. Za cjelokupno razmatranje te problematike važno je objavljivanje i analiza britanskih dokumenata. Prema britanskim propisima embargo s najvećega dijela diplomatskih spisa, kao i dijela dokumenata Ministarstva rata, skida se nakon 30 godina, a dio najpovjerljivije dokumentacije, vojne i obavještajne naravi, zadržava se pod embargom 75 godina. Prema tome, pred historiografijom ostaje niz otvorenih pitanja koja čekaju točne i pouzdane odgovore.