Bio sam sa stranim ratnicima koji su branili Hrvatsku. Iz njih je isijavao ponos

Nakon Vukovara, strani veterani okupili su se u pubu nedaleko od Vinkovaca. Došli su iz cijelog svijeta, Švedske, Nizozemske, Australije, Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Irske i Bolivije. Potpuni stranci, kojima je samo jedno zajedničko – dobrovoljno su se borili za slobodu neovisne Hrvatske. I sinoć su se okupili još jednom, u engleskom pubu u polju usred ničega u istočnoj Hrvatskoj. Neki su prvi put došli 28 godina nakon što su se borili u Domovinskom ratu, ekskluzivno za Index.hr piše Paul Bradbury, britanski novinar koji već godinama živi u Hrvatskoj, gdje je pokrenuo portal Total Croatia News.

RAT je sve njih emotivno promijenio, mnoge i fizički. Primijetio sam četiri pokrivala na izgubljenim očima četvorice vojnika, a nekoliko njih hodalo je s poteškoćama zbog ozljeda zadobivenih u borbama.

Strani ratni veterani Domovinskog rata u Hrvatskoj ponovno su zajedno 18. studenoga, na nacionalni Dan sjećanja na pad Vukovara, dan koji je u hrvatskom kalendaru posebno nabijen emocijama. I ja sam, zajedno s njima, veći dio dana proveo hodajući šest kilometara od bolničkog centra u središtu Vukovara, kraj ikonskog vodotornja do komemoracije na velikom vukovarskom Memorijalnom groblju. Nakon emotivnog događaja svi smo samostalno došli do engleskog puba „The White Boar“, koji se nalazi u polju blizu željezničke pruge na rubu sela Andrijaševaca kod Vinkovaca.

Steve – lokalna legenda u Vinkovcima

Ljudi me često pitaju kako pronalazim toliko jedinstvenih priča u Hrvatskoj. Uz toliko jedinstvenih stvari koje se mogu ispričati, a nitko ih ne priča, zapravo je prilično jednostavno. Jedino što trebate je znatiželjan um i hrabrost da postavljate pitanja kako biste saznali više. Tako je bilo i ovaj put. Prije nekoliko tjedana, prilikom mog prvog posjeta Vinkovcima, zapazio sam prilično bizaran prizor – crvenu britansku telefonsku govornicu. Raspitao sam se i saznao da ju je prije nekoliko godina donio jedan čovjek iz Leedsa imenom Steve. Ovaj Steve je lokalna legenda u Vinkovcima jer se dobrovoljno borio za Hrvatsku, bio ranjen i ostao graditi život u Vinkovcima uz suprugu koja je iz ovog kraja.

Steve je bio ljubazan i pristao je na intervju e-mailom pa predlažem da pročitate tekst „How I Came to Open an English Pub in a Field in Eastern Croatia“ (Kako je došlo do toga da u polju u istočnoj Hrvatskoj otvorim engleski pub).

Susret stranih veterana u pubu usred ničega na istoku Hrvatske

Tijekom razgovora Steve je spomenuo kako točeno pivo služi samo u posebnim prilikama, kao što je 18. studenog, kad se strani veterani okupljaju kod njega nakon službenog programa u Vukovaru. Čekaj, što? Svi strani veterani u engleskom pubu usred ničega u istočnoj Hrvatskoj?! Dakle, to je priča koja ima potencijal. Ali ja sam bio autsajder. Kad sam nakon genocida u Ruandi 1994. godine bio humanitarni radnik, bio sam svjestan da ne mogu razumjeti sve zato što sam bio stranac. Slično je i sa životom u Hrvatskoj, jer nisam bio ovdje za vrijeme rata. Iako bi bilo fascinantno čuti priče ovih hrabrih ljudi koji su toliko dali za Hrvatsku, bilo je vjerojatnije da će biti uvrijeđeni nazočnošću nepoznatog čovjeka na njihovu privatnom okupljanju i još k tome novinara.

Nisam mogao biti dalje od istine. Dao sam Steveu naslutiti da bih mogao doći, a on je odgovorio da je to odlična ideja te da je večer 18. studenoga apsolutno najbolje vrijeme za posjet, kako bismo podijelili radost druženja nakon tuge koju taj dan nosi. Pošao sam s prijateljem i bio sam pomalo nervozan dok smo prilazili, vidjevši sve te zastave i veterane umorne od njihovih bitaka, ali dvije stvari su me umirile. Prva je bila topla dobrodošlica Stevea i njegove obitelji, zahvalnih na člancima koje sam napisao o pubu.

Fascinantno druženje heroja

Druga je bila pozdravna poruka jednom britanskom veteranu od moje prijateljice s Hvara koja ga je liječila tijekom rata. Bio je iznenađen što se sjećala njegova imena (a očito mu je mnogo značilo da se netko sjeća njegove patnje i ratnih napora) i bio je vrlo dirnut kad sam mu pročitao dio e-maila u kojem mi je opisala svoje sjećanje. Odgovorio je svojim uspomenama na svoju prijateljicu, kako mu je jednom u Londonu, kad je bio u financijskim poteškoćama, u ruku gurnula novčanicu od 10 funti i inzistirala ga ih zadrži. Postao je prilično emotivan.

Iz poštovanja sam odlučio da neću napisati ništa o samom događaju, osim ako oni ne budu imali ništa protiv. Naposljetku, upao sam na privatnu zabavu. No, budu li željeli govoriti, bio sam tamo kako bih prenio njihove riječi, njihove uspomene, nade, razočaranja i razmišljanja.

Tako je započelo fascinantno druženje koje neće, barem što se izvještavanja tiče, završiti te večeri jer je nekoliko stranih boraca bilo željno pažnje. Unatoč herojskim djelima, osjećali su da njihova žrtva nije dovoljno priznata ili da nisu dobili pomoć u bitkama s kojima se i danas suočavaju, posebice oni koji žive u Hrvatskoj.

Pet puta je ranjen, a onda su mu smanjivali invaliditet

Jednu emotivnu priču, koja pogađa u srce, prenio je veteran iz malog grada u kontinentalnoj Hrvatskoj. Tijekom rata je pet puta ranjen i više ne može samostalno hodati. Stan i mirovinu dobio je 1999. godine, a proglašen je i 70-postotnim invalidom. Pati od bolesti koju su pogoršale njegove ozljede, ali umjesto da dobije sve više pomoći, dobiva je sve manje. Njegov je invaliditet prvo smanjen na 60 posto, pa na 50 posto, a njegova mirovina danas je 55 posto manja nego što je nekad bila jer Ministarstvo gleda kako smanjiti troškove.

S gorčinom govori kako danas u Hrvatskoj ima više od pola milijuna ratnih veterana, a njihov se broj povećava iz godine u godinu. Zbog umanjenog dohotka, kaže on, jedva da može preživjeti, a tri-četiri dana mjesečno nema što jesti.

Drugi veteran rekao mi je da on i njegov kolega s 50-postotnim invaliditetom moraju na groblje dolaziti u 7:30 kako bi izbjegli gužvu. On je 80-postotni invalid, ali nisu im dopustili da se dovezu svojim automobilom. Puštaju samo 100-postotne invalide pa su se njih dvojica morali vratiti, pronaći parking uz blatnu stazu i potom proći bolnih 500 metara.

Crni humor koji proizlazi iz ratnih vremena

Ali bilo je i mnogo smijeha, a ja sam naročito uživao u crnom humoru koji je proizlazio iz njihovih ratnih iskustava, kao i fenomenalnim pričama o tome kako su uopće došli u ratnu Hrvatsku. Jesu li svi oni bili altruistični dobrovoljci ili plaćenici ili špijuni? Bilo mi je to nemoguće procijeniti nakon tako kratkog sastanka, ali ono što je sijalo iz svih njih bio je ponos zbog njihove žrtve, ljubav prema Hrvatskoj te počast i sjećanje na one koji su bili u prvim redovima kad ih je Hrvatska najviše trebala.

Bile su to male priče, naizgled nevažne u široj perspektivi, koje iznose ovi hrabri ljudi. Jedan je ranjen i njega je uz liniju fronta liječio hrvatski liječnik koji se vratio s uspješne prakse u Njemačkoj kako bi dao svoj doprinos. Uz njegovo uzglavlje bila je liječnikova supruga, dok je njihova sedmogodišnja kći nježno brisala njegovo čelo i činila sve da mu bude ugodno. Taj ženski dodir u tom vrlo muškom okruženju puno mu je značio, a isto je i danas.

Nevjerojatno emotivan povratak britanskog veterana u Hrvatsku

Jedan od njih odlučio se zajedno s prijateljem boriti za Hrvatsku dok je živio u Tajvanu. Njegova jedina hrvatska prijateljica bila je egzotična plesačica, koja mu je dala zlatni sat koji je dobila od mušterije. Rekla mu je da založi sat i tako plati njihove avionske karte, bio je to njen doprinos ratnim naporima domovine. Za neke je Vukovar godišnja manifestacija, prilika da se prisjete palih prijatelja, ali za druge je prošla noć bila prva po povratku u Hrvatsku nakon više od desetljeća. Za jednog je britanskog veterana ovo bio nevjerojatno emotivan povratak.

Odlučio je posjetiti neke gradove i sela u Bosni u kojima se borio. Dok je hodao jednim mjestom, prepoznao ga je mještanin s kojim se borio u istoj postrojbi. Emotivan susret doveo je do kave, rakije, piva, a potom i pitanja: „Jesi li ikad bio na Johanovu grobu? Ako nisi, bi li ga želio obići?“

Potresna priča o Johanu

Sjećanja su počela navirati, Johan je bio još jedan strani veteran koji je dvaput bio ranjen. Dvaput je nosio Johana u sigurnost zaklona. Drugom prilikom Johan je proživljavao teške trenutke sa šest metaka u sebi, ali njegov ga je suborac uspio dovući do relativne sigurnosti. Kad su bili nadomak zaklona, Johana je pogodio i sedmi metak, a krv je zapljusnula njegova spasitelja. Uspjeli su doći do poljske bolnice, gdje je Johanu pružena pomoć i potom je bio otpremljen dalje. Nažalost, umro je dva sata kasnije.

Danas, 28 godina kasnije, ima priliku posjetiti njegov grob. Uistinu emotivan trenutak, posebice kad je vidio kako je Johanov grob brižno održavan. Mramorna ploča i svježe cvijeće. Dodirnuo je hladan mramorni grob i osjetio određenu povezanost.

Razočarani Kolindom

Neko vrijeme prije događaja u Vukovaru Ured predsjednice kontaktirao je neke od stranih veterana i zatražio sastanak tijekom službenog programa. Možda se radilo o dijelu predizborne kampanje, ali zahtjev je dobro primljen. Ipak, većina onih s kojima sam razgovarao prošle večeri bila je razočarana načinom na koji su marginalizirani nakon što su prihvatili poziv. Sastanak s predsjednicom na komemoraciji bio je potpuni neuspjeh. Dok su veterani čekali svoj trenutak, predsjedničino je osoblje inzistiralo na tome da ona zbog zgusnutog rasporeda nema vremena za sastanak s njima. Na kraju je, izgleda, ipak došla na nekoliko sekundi, ali nije rekla ništa važno. Još jedno razočaranje.

Ima još mnogo toga što bih mogao napisati o prošloj večeri. I hoću, ali neki drugi put.

Moj je posjet Vukovaru bio emotivno iscrpljujuć, a ja čak nisam bio uključen. Kako tek mora biti ovim herojima, koji su sve to proživjeli i koji posljedice svega toga proživljavaju na dnevnoj bazi, mogu samo zamisliti. Iskreno se nadam da će dobiti priznanje i podršku koju zaslužuju, a vrata TCN-a i Indexa uvijek su otvorena svima koji žele istaknuti takve priče.

Otišao sam prošetati. Toliko je toga trebalo procesuirati. A kad sam se vratio, svirao je onoj omiljeni bend (pogledajte gornji video). The Smiths and This Charming Man u engleskom pubu u polju usred ničega u istočnoj Hrvatskoj uz roštilj sa stranim dobrovoljcima Domovinskog rata u Hrvatskoj. Što sve život nosi!

Bila je čast biti tamo.

Hvala vam na vašem značajnom doprinosu.

index.hr