Baka iz Tomislavgrada proslavila 100. rođendan: ”Kad radim ne boli me ništa!”
Uz obitelj, rodbinu i prijatelje Anđa Zrinušić Kukuša jučer je u restoranu „Kod Lovre“ u Bukovici proslavila svoj stoti rođendan. Iako se u početku protivila ovoj proslavi, jučer joj se na licu zrcali radost i zadovoljstvo zbog pažnje koju su joj iskazali njezini najmiliji.
“Moj sin Stipe umro je prije tri godine pa mi nije do slavlja”, kaže za Tomislavcity.com brišući suze. U svom dugom životnom vijeku, priča, koracala je kroz brojne trnovite staze tuge, žalosti i siromaštva, ali je unatoč svemu svoj stoti rođendan doživjela čvrsta, bistra i poprilično zdrava.
“Bogu hvala, ništa me ne boli i sve mogu sama! Samo slabo čujem, a da mi nije slušnoga aparata ne bi čula ništa”, iskreno priznaje dodajući kako je vid puno bolje služi na desno nego na lijevo oko.
“Kažu mi da to operiram, ali ja neću. Pa ne mogu ja godine vratit! Na jedno oko dobro vidim i to je dosta!”, tvrdi veselo. Priznaje da je tu i tamo zna zaboljeti rame i koljeno, ali samo kad miruje i ništa ne radi.
“Kad radim ne boli me ništa!”, veselo otkriva priznajući kako se upravo u radu krije recept za dugovječnost.
“U mene je sve čisto, i kuća i okućnica! Svoju robu perem ručno, sagnem se pa nožem ošišam travu, a i vrt sam posadila, imam svega! Imam i voćke i cvića samo ove godine manje jer je suša!”, priznala je ova uistinu osebujna starica.
“Peć na drva sam lipo očistila, kanula sam na ploču zeru ulja pa utrljala novinom i poklopila. Samo nisam doli znala odšarafit, to će sad dica!”, priznala je zadovoljno.
“Ja sam ti bez matere ostala u 13. godini. Dva brata, sestra u povojima i ja ostali smo s ćaćom i priživili”, prisjetila se Kukuša koja se udala u dvadesetoj godini, a samo pet godina kasnije, za vrijeme druge trudnoće ostala je udovica.
“Udovica sam od četerespete. Mog su pokojnog Marijana i još osmoricu partizani uvatili doli u pećini, i sad im doli imena stoje. Odveli su ih, ubili i bacili”, prisjeća se kroz suze.
“Sve sam radila da podignem dicu: kopala, kosila, išla u šumu i u Kaure po rakiju, pa je nosi u Duvno prodavat. Samo su me jednom uvatili! Sa mnom je išla i jetrva pokojna, samo ona bila starija i mudrija pa pod Mesijovinom uzela šćap, naišle ovce a ona se pravila da čobanuje. Njoj nisu ništa, a meni otvoriše torbu i odnesoše rakiju. Tad i nikad više!”, pripovijeda ova nevjerojatna starica.
Od dva sina dobila je četvero unučadi i devetero praunučadi.
“Sviju jednako volim i svi su mi dobri”, tvrdi ne krijući ponos jer su svi izrasli u dobre i čestite ljude. Dobri su joj kaže i svi susjedi: Jozo, Ilka, Anica, Anđa i Velina te časne sestre i fratri, svi je svakodnevno obilaze.
“Fra Petar me često obiđe, a kavu sama sebi nikad ne pravim već kad mi se pije odem u Veline!”, veselo će Kukuša koja zadnje tri godine živi sama.
“Mlađi sin Ivan je sa svojima u Kutini i k njima odem priko zime. Sa starijim sam živila, on se razbolio i umro, a nevista je obolila pa je u domu. Dobra mi je bila i valjala, dica su se razišla pa dođu kad mogu, neka su mi živi i zdravi! A ja u dom neću dok god mogu o sebi, a Bogu fala još mogu!”, priznaje zadovoljno.
Vidjeti je veselu i zadovoljnu uz njene najbliže, uistinu je lijep prizor, a doživjeti stotu svakako nije mala stvar.
