Ana Mrnjavac: “Ni Kiseljak, ni Sarajevo niti Bosna nikada neće znati koliko su izgubili tog dana”
06. veljače 2008. dogodio se smak svijeta. Možda ne meni, možda ne vama , no dogodio se.
Sjećam se da sam kao djevojčica išla na framu. Na jednoj od radionica razgovarali smo o stvarima koje želimo uraditi prije smrti. Svi smo napravili kratke popise, pa i svećenik koji je , između ostalog , naveo da želi da njegova majka umre prije njega. U tom trenutku mi je to zvučalo okrutno i hladno. Na prvu. Na drugu mi je bilo jasno.
Roditelj ne smije sahraniti dijete.
To je protiv prirode. Protiv ravnoteže. Protiv razuma. Potpuni emotivni raspad.
Danas je svanulo prekrasno snježno jutro. Tipično zimsko, no prvo takvo ove sezone. Debeli minus na termostatu i prkosno zubato sunce. Sličan takav dan svanuo je prije 12 godina na današnji dan.
06. veljače 2008. dogodio se smak svijeta. Možda ne meni, možda ne vama , no dogodio se.
Ana Mrnjavac tog dana izgubila je sina. Šesnaestogodišnji Denis tog dana se posljednji put probudio. Posljednji put obukao i posljednji put nasmiješio. Posljednji put udahnuo.
Tog dana , tuđom odlukom, Denis je zauvijek zaspao.
U negostoljubivom sarajevskom tramvaju Denisu su život oduzeli vršnjaci. Brutalno i hladnokrvno. Vršnjaci koji su se ovog prekrasnog zimskog jutra probudili.. a Denis nije.
Roditelj ne smije sahraniti dijete.
Ana Mrnjavac punih dvanaest godina živi u limbu. Ne osjećajući ništa osim Denisa. Ne znajući za ništa osim za Denisa.
Ana Mrnjavac već dvanaest godina svake večeri drhtavim rukama pali svijeće i moli za Denisa. Za snagu s kojom će pokušati preživjeti još jedan dan. I tako dan za danom.
Ana Mrnjavac je preživjela smak svijeta.
Denis bi danas imao 27 godina. Bio bi ispunjena i ostvarena osoba. Svi koji su ga poznavali za njega tvrde da je bio talentiran za sve. Kreativan, miroljubiv i veseo.
Svojevrsni simbol vršnjačkom nasilja danas je trebao probuditi se , duboko udahnuti i žaliti se na varljivo vrijeme, pojačati grijanje i otići na posao , no nije. Umjesto toga , danas je Denisu majka na grobu palila svijeće.
Denis je zauvijek mlad. Zauvijek dječak.
Duša ne živi odvojeno od tijela. Ona nam nije data; mi jesmo duša, a dato nam je tijelo. Neovisno o tijelu – duša živi.
Danas je Denisov grob obasjavalo sunce. ‘To je moj anđeo’, rekla je majka.
I jeste.
To je Denis. On živi i među nama je.
Ipak, Denisovo ime se nikada ne smije zaboraviti. O Denisu se nikada ne smije prestati pričati. Denis je živ , sve dok je među nama.
Laku noć , anđele, vidimo se gore.
Dnevnik.ba
