22. srpnja 1456. Beograd – kako su katolici obranili grad od velike opsade Turaka?
Dana 22. srpnja 1456. završila je velika opsada Beograda koji su branile mađarske snage pojačane drugim narodima Ugarskog kraljevstva (Hrvatima, Nijemcima).
Mađari su izvrsno utvrdili zidine grada, pa je Beograd (mađ. Nandorfehervar) 70 godina odolijevao turskim navalama sve do 1521. kada ga osvaja Sulejman Veličanstveni i pretvara ga u turski grad koji je imao, prema Evliji Čelebiji, 273 islamske bogomolje!
Obranu Beograda 1456., po nalogu pape Kalista III., katoličke crkve do današnjeg dana proslavljaju zvonjavom svojih crkava.
Druga velika otomanska opsada Beograda završila je 1456. porazom i bijegom turske vojske pod vodstvom sultana Mehmeda II, kasnije nazvanog Osvajač. To je zaustavilo širenje Otomanskog carstva na zapad u narednih 70 godina. Nakon pada Carigrada, glavni protivnik Osmanlija na zapadu bila je kraljevina Ugarska.
Turci su Beograd opkolili 4. srpnja i odmah započeli s bombardiranjem. Grad je bio odsječen sa svih strana jer su i Dunavom i Savom krstarile turske lađe. Vojsku koja je branila beogradsku utvrdu činili su odredi koje je okupio i u gradu postavio Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi, Janko Sibinjanin)kao i odredi slabo naoružanih križara koje je sakupio franjevac Kapistran, a ukupno ih je bilo jedva 7 tisuća.
Tursku vojsku predvodio je sultan osobno, a prema novijim saznanjima sastojala se od oko 70 tisuća vojnika i raspolagala s oko 200 manjih i većih lađa, 300 topova i brojnim opsadnim spravama.
Križarska vojska s Kapistranom i ugarska s Hunjadijem na čelu, bile su smještene u Zemunu i 14. srpnja uspješno su probile tursku riječnu blokadu na Dunavu te je grad opskrbljen namirnicama, a garnizon pojačan svježim trupama. Poslije poraza na Dunavu, Turci su još više pažnje posvetili napadu s kopna pa je bombardiranje pojačano, a do 20. srpnja zidovi su popustili na mnogim mjestima.
Turci su se spremili za opći napad koji je uslijedio 21. srpnja navečer. Nakon žestokih borbi kraj probijenih zidina Turci su ušli u donji grad i krenuli prema samoj utvrdi no zaustavljeni su pretrpivši velike gubitke.
Nakon što se pred gradom, uz sve veći broj branitelja koji su izlazili van zidina, razvila prava bitka u nju se uključio i Kapistran s 2 tisuće križara, a uskoro i sam Hunjadi koji je napao glavni turski logor, te se početna provokacija pretvorila u opći napad.
Unatoč boljoj opremljenosti i brojčanoj nadmoći Turci su do kraja dana započeli potpuno povlačenje ostavivši gotovo svu skupu opremu za sobom. Hunjadi i Kapistran izvojevali su veliku pobjedu, ali obojica su ju ubrzo skupo platili. U polurazorenom gradu pojavila kuga od koje su i jedan i drugi ubrzo umrli. Vijest o kršćanskoj pobjedi širila se vrlo brzo, a o njezinoj veličini svjedoče i podnevna zvona, koja po nalogu pape Kalista III., proslavljaju ovaj događaj sve do današnjih dana.
Povijest Beograda – kako je mijenjao vladare i postao srpski grad tek u XIX. stoljeću
Beograd se kao katolička biskupija spominje još u IV. st., kada su na teritoriju današnje Srbije postojale i biskupije: Semendrija (Smederevo), Viminacijum (Kostolac), Naissus (Niš), Ramesijana (Bela Palanka) spadale pod Sirmijumsku metropoliju. Pod Sirmijumsku mitropoliju u to vreme potpadale su i provincije: Panonija, Dalmacija, Mezija (današnje Srbija i Bugarska), Dacija (današnja Crna Gora), Dardanija i Prevaltanija (današnje Kosovo i Metohija i Makedonija) i Makedonija (današnja sjeverna Grčka).
Poslije Velikog raskola 1054. godine, u Beogradu usporedno postoji katolička biskupija i pravoslavna episkopija, koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije.
Kao važna pogranična utvrda i ishodište kopnenih putova za Carigrad i Solun te riječnoga puta za srednju Europu često je u srednjem vijeku mijenjao gospodare (Bizant, Bugarska, Makedonija, Ugarska, Srbija), a to se očitovalo i u oblicima imena grada: Alba Bulgarica, Nandor-Alba (Nándor-Fejérvár), Alba Graeca, Belgrado de Schiavonia.
U IX. i X. st. Beograd je bio pod bugarskom vlašću, zatim u sastavu Samuilove države, a od 1018. do posljednjih desetljeća XII. st. pod Bizantom, kojemu je bio glavno uporište za borbu protiv Ugra (Madžara). Ugri su ga nekoliko puta zauzeli i razorili (1071., 1124. i 1183). Nekoliko su puta (1096., 1147., 1189) preko grada prošli križari idući na Istok. Bugari su ga osvojili 1230., ali je već 1232. opet u ugarskim rukama. Prvi je put Beograd došao pod srpske vladare 1284., ali su ga 1319. ponovno zauzeli Madžari i zadržali tijekom cijeloga XIV. st. Ugri su 1402. predali Mačvu i Beograd na upravu srpskom despotu Stefanu Lazareviću, koji je grad obnovio, utvrdio i uzeo za svoju prijestolnicu. Nakon njegove smrti ponovno ga drže Madžari od 1427. do 1521. kao glavno uporište za obranu od Osmanlija, koji su ga neuspješno opsjedali 1440. i 1456. Potonja kršćanska pobjeda, kada su grad obranili Mihály Szilágyi, János Hunyadi i Ivan Kapistran, osobito je važna jer je za više od pola stoljeća odgodila osmanski prodor u Podunavlje. Za pisce iz XV. st. Beograd je otada »bedem kršćanstva« i »ključ Ugarske«.
Grad je 1521. osvojio sultan Sulejman II i Turci.
Godine 1717. princ Eugen Savojski zauzeo je grad, a nakon zaključenja Požarevačkog mira (1718) Beograd i sjeverna Srbija pripali su Austriji.
U novome ratu Osmanlije su porazili austrijsku vojsku 1739. Sklopljen je Beogradski mir, kojim je Beograd vraćen Osmanskomu Carstvu.
Tek početkom XIX st. Beograd, nakon drugog poraza na Kosovu i iseljavanja Srba na sjever, postaje središte srspkih ustanika.
Nakon II. srpskog ustanka knez Miloš počeo je 1815. naseljavati novo stanovništvo na izravnim prilazima gradu. Hatišerifom od 1830. predviđeno je da se muslimansko stanovništvo iseli iz grada. Knezu Mihajlu predani su 1867. ključevi beogradskoga grada i utvrde, a to je simbolično označilo potpuno iseljavanje turskog i muslimanskog stanovništva iz Beograda. Grad je postao središte srpskog prosvjetnoga i kulturnog života.
Izvor: narod.hr
